Tokom decenija Vukov sabor je postao mesto susreta naučnika, književnika i učitelja, ali i mladih koji prvi put uče da poštuju i cene svoje jezičko nasleđe. Kroz istoriju sabor je preživao teška vremena, od ratova, preko društvenih promena, a sve do savremenih izazova globalizacije. Svaka određena godina sabora pokazuje da kultura ostaje kroz ljubav i posvećenost onih koji je čuvaju, bez odzira na okolnosti. Loznica i Tršić su domaćini 92. Vukovog sabora.

– Vuk Karadžić je verovao da jezik nije samo sredstvo komunikacije, već čuvar sećenja i identiteta naroda. Kroz reformu jezika, prikupljanje narodnih pesama i sastavljanje prvih srpskih rečnika, stvorio je temelje moderne srpske pismenosti i kulture, čineći da glas naroda, dopre do svih generacija koje dolaze. Prvi Vukov sabor održan je 1933. godine u Tršiću, rodno mesto našeg reformatora srpskog jezika i pisma, kao znak poštovanja njegovog rada i pospešnosti jeziku i narodnoj kulturi. Još tada je jasno stavljeno do znanja da će ovo biti događaj, koji okuplja sve koji žele da neguju srpsku preč i tradiciju – rekla je na otvranju manifestacije gradonačelnica Loznice Dragana Lukić.

Sabor je jedna od najzvučnijih srpskih reči, pogotovo kada se izgovori u Vukovom kraju, pogotovo na današnji dan. Ovim rečima započeo je obraćanje ministar kulture Nikola Selaković.

– Kada se okupljamo oko Vukovog zaveštanja, kada se sabiramo, kao što je Vuk sabirao reči koje tvore jezik. Sabrani smo koliko se okupljamo oko onih koji su nas učili. Istorija uči, ali i propituje. Ko na tom ispitu padne, teško od tog pada ustaje – rekao je Selaković i dodao, Ćirilica nije samo pismo. Ona je i istorijski i preko doživljaja svet iskustva. Ona je naš svet. Način na koji oživljavamo tekst razlikuje se da li je taj tekst na papiru ili je na ekranu. Knjiga nas uči da reči nije samo slika, već i telo. Da se opire i da zauzima prostor sveta u kojem živimo. Da je stvarna kao i mi. Da nas zove i da zahteva našu pažnju sa stola ili police. Iz ruke roditelja, prijatelja. Sopstvene ruke koja knjigu drži. Čuvajmo zato knjigu i čuvajmo čitanje. Poučeni ovim moramo da se zapitamo šta mi možemo i moramo da činimo poštujući poruke – istakao je Selaković.