Zanatski ili orijentalni sladoled, pravi se od svežih i prirodnih sastojaka. Već tri generacije porodice Erneki u Šapcu se bavi poslastičarstvom. U ravnicu su došli iz Dragaša, sa Šar planine i od tada su kolači, boza, klekeri i sladoledi njihova specijalanost.
– Mlad sam ušao u ovaj posao. Od svoje 13 godine sam počeo da radim kod oca. Tada smo imali poslastičarnicu u ulici Stojana Novakovića. Nasledio sam zanat, a moj otac je preuzeo posao, takođe od svog oca. Imam i ja sina, interesuje se da nastavi tradiciju. Bilo bi grehota da radi nešto drugo. Sa obe strane i majčine i očeve, svi su poslastičari, još od pre Drugog svetskog rata. I sestre su mi takođe udate za poslastičare – kaže Dejan Erneki, vlasnik najstarije poslastičarnice kod Era u Šapcu.
U lokalu u Mačvanskoj ulici, koji je kupio pre desetak godina u ponudi je sve što sami izrade. Pored slatkog programa, u rashladnim vitrinama, mašine mešaju limunadu i bozu. Boza se pravi prirodnim putem. Posle vrenja, sledi ceđeenje, pa posluživanje. Ovaj zdrav napitak sadrži 80 posto kukuruznog brašna, ostatak su pšenično brašno, pivski kvasac, šećer i limun.
– Boza je odlično piće. Prija tokom tropskih dana. Bozu je potrebno kuvati na tihoj vatri. Važno je da kukuruzno brašno ne zagori. Stalno se meša, a potom, kad postane gusto poput gline, razblažuje se vodom. Ovo veslo koje služi za kuvanje boze je od pokojnog dede, staro više od 70 godine. Trebalo bi više od 15 sati na tihoj vatri da se kuva, mada sada imaju ove mašine koje same i kuvaju i mešaju. Sad je malo lakše. Sećam se kada je moj otac sa pokojnim dedom pravio, morala su dvojica da drže, a jedan da meša, kaže poslastičar iz Šapca.
Dok sladoled ne dođe do potrošača u rashaladnu vitrinu sledi ozbiljan rad u pripremnom delu. Seća se Dejan dedenih i očevih priča, kako je teško bilo pre pet – šest decenija održati temperaturu sladoleda. Sada, u savremenom dobu, olakšan je posao gotovo svim zanatlijama, pa i poslastičarima.
– Savremene mašine su uprostile pripremu sladoleda, ali je stara receptura zadržana. Ipak, usavršavanje je tokom celog života. Najtraženija je vanila, ali ne zaostaju ni čokolada, jagoda, malaga. Zbog opstanka radnje, uveo sam nove moderne ukuse. Otac da je živ, reko bi da to nije sladoled, zna se šta su tradicionalni ukusi, koje mi zanatlije sami pravimo – zaključuje Dejan.
Pored poslastičarnice Kod Era, u Šapcu je još dve radnje koje proizvode orjentalni sladoled, baklave, urmašice i stare napitke. Građani rado posećuju ove lokale i naviknuti su na slatkiše, čije su cene pristupačne za svačiji džep. Kako ističu kupci, radije će novac ostaviti lokalnim zanatlijama, nego industrijskim proizvodima.